(Foto: Simon Kadula on Unsplash)
Kako sam ja razumeo/doživeo taj odnos/sukob:
Transakciona kultura je kultura koja je živa, koja napreduje mic po mic i neminovno ide ka svom strašnom sudu – ka civilizaciji. Ili kako već zovu pobedu duha nad dušom, pobedu razuma nad osećanjima – odnosno ono stanje u kom publika ćuti zarad emitovanja utiska mudrosti, a pritom je samo (ili tek) civilizovana.
U transakcionoj kulturi svaka krupnija promena – svaka njena transakcija kao jedan hronološki element vredan pamćenja, ili jedan bitan frejm stanja – jeste njena jedna fotografija. Fotografija poslednje transakcije jedne kulture jeste slika njenog konačnog stanja u kome je kultura institucionalizovana, teledirigovana, zarobljena – stanja, kada kultura živi na automatima i aparatima. Ona tada postaje nečiji učmali dekor, kao sve što postaje učmalo kada ga dohvati kakva institucija koja bi da upravlja tuđim instinktima (obično se kaže: slobodama).
Kultura se tada prikazuje sopstvenim krajem, svojim poslednjim „artikulisanim” i okoštalim stanjem koje nazivamo civilizacija. To je stanje koje ne priznaje prethodne promene, odbacuje sve transakcije, svaki frejm, sve vrednosti koje su nastale pre sebe, svaki mic po mic deklasira. Stanje koje gleda samo kraj filma, njegov poslednji kadar ili odjavnu špicu, jer za ceo nema strpljenja i interesovanja. Stanje koje ne priznaje tok vremena u svim pravcima i svim smerovima po svakom pravcu, ili što bi se reklo: ne zna gde je levo na vremenskoj osi u ženskom smeru.
Stanje koje ne zna šta su polovi, tek ne zna gde su i gde mogu biti, gde su krajnje, a gde indiferentne tačke. Stanje koje ne zna šta je antihronologija, ne poznaje uzvodno kretanje, kontrafazu s vetrom, apsurdnu logiku, dinamiku dejstva posledice na uzrok, prognozu kao dijagnozu, san i mistiku. Ne poznaje čoveka kakav jeste, kao i sve u njemu što je živo i iracionalno. Vidi ljude kao mnoštvo, kao kolektiv čopora ili krda, možda jata mrava ili pčela. Masu ljudi gleda kao korporativno meso – može i obrnuto, jer meso nosi masu.

