(Foto: Bruno Kelzer on Unsplash)
Da li ste klaustrofobični? Ja nisam. I danas sam to shvatila na jedan neprijatan način. Zaglavila sam se u liftu – ili bolje reći, lift je samo stao na pola. I to nije bilo koji, već onaj metalni kavez u Maksiju, u koji jedva stanu dve osobe sa korpama, a ako je neko sa kolicima, onda je „stiskavac“.
Zarobljena između prizemlja i suterena, u tom prostoru skrojenom po meri tuđe štednje na kvadratima, počela sam da pritiskam dugme za alarm. Oglasilo se, ali niko nije reagovao. Videla sam čoveka koji je čekao lift. Mirno je stajao i gledao me zaglavljenu, kao da je najnormalnija pojava biti zaglavljen u liftu… i to u marketu. Mirno stojeći, pozvao je lift nagore i on se nekako pokrenuo, da bi ponovo stao, po drugi put.
Ovog puta sam odlučno preuzela sudbinu u svoje ruke, ispritiskala dugmiće za alarm i broj 1, ne bih li se dokopala gornjeg nivoa marketa. I uspela sam.
Bukvalno sam izletela iz lifta. Nikog od zaposlenih nisam videla. Niko nije ni čuo alarm. Čak ni momci iz obezbeđenja. Niko, osim čoveka koji je posle mene ušao u lift, nije bio u toku da se nadomak njih odvijala mala vertikalna drama.
Najnormalnije sam ubacila u korpu željene proizvode i vratila se gore stepenicama. Kada sam stigla na red za plaćanje, rekla sam devojci za kasom šta se desilo. Zahvalila mi se što sam joj to rekla, jer su lift tog dana popravljali „majstori“.
O, radosti moje kada sam posle svega srela komšinicu i zastala da joj ispričam šta mi se upravo dogodilo! Taj razgovor mi je mnogo značio, jer sam osetila da mi telo drhti. Shvatila sam da mi je tek kada je „opasnost“ prošla telo slalo signale.
Zanimljivo je da me u tom malom metalnom kavezu nije uhvatila panika. Nisam klaustrofobična, ali me je anksioznost sačekala s druge strane vrata lifta. Izgleda da moje telo ima sopstveni raspored za uzbunu.

