(Foto: Tiago Bandeira on Unsplash)
Bio je utorak. Posle obavljenog razgovora, ušla sam u prostoriju u kojoj su ljudi već zauzeli mesta za gledanje filma. Ne, nije bila bioskopska sala. Po mojoj proceni, bilo ih je oko četrdeset, i mlađih i starijih, i muškaraca i žena. Film je već počeo. Po završetku, usledila je diskusija sa psihologom. Posmatrala sam ljude oko sebe, slušala njihova razmišljanja i pokušavala da se snađem u prostoru u koji sam prvi put kročila. Posle filmoterapije upoznali su me sa dnevnim aktivnostima u okviru dnevne bolnice. Tada još nisam znala koliko će mi boravak u njoj značiti, niti koliko ću kroz razgovore sa drugim pacijentima i stručnim licima bolje upoznati sebe.
U Institut za mentalno zdravlje u Beogradu došla sam zbog traume izazvane saobraćajnom nesrećom. O njoj sam već pisala, kao i o ljudima u belim mantilima koji su mi u jednom periodu postali oslonac. Ovog puta želim da ispričam nešto drugo — kako izgleda moj boravak u dnevnoj bolnici.
Svakog radnog dana su nam dostupni psihijatri, psiholozi, socijalne radnice i medicinske sestre, a određenim danima i radni terapeut. U mom slučaju, individualni rad sa psihijatrom usmeren je na PTSP i na ono što on svakodnevno donosi u moj život. Svaki novi susret sa mojim psihijatrom je izazov za oboje. Kroz moju priču, pitanja i razgovor, vodi me do zaključaka do kojih sama verovatno ne bih tako lako došla. Ne daje mi gotove odgovore. Pomaže mi da ih pronađem u onome što već govorim, mislim, osećam i sanjam.
Ali individualni razgovori nisu jedino što čini moj boravak u dnevnoj bolnici. Tu su biblioterapija i predavanja na različite teme, kvizovi, pantomime, telesne vežbe i vežbe relaksacije, kao i aktivno slušanje muzike. Svaka od tih aktivnosti na svoj način doprinosi mom oporavku.
Grupne seanse donose drugačiju vrstu razgovora. Na moje veliko iznenađenje, ljudi su veoma otvoreni za priču. Iako se ne poznajemo, postoji poverenje da se govori o onome što nas muči i što nas je dovelo u Institut.
Važan deo svakodnevnih aktivnosti je i radna terapija. Pored druženja i vremena provedenog zajedno, na njoj nastaju i konkretne, korisne stvari koje se čuvaju za izložbu. Meni je posebno značajno to što na kraju ostane nešto što smo sami napravili. Nije sve samo razgovor — nešto je i u stvaranju.
Lečenje nije samo terapija lekovima. Oni jesu važan oblik podrške, ali nisu njegov jedini deo. Individualni
razgovori, grupne seanse i ostale aktivnosti postali su deo mog svakodnevnog života i mog rada na sebi. Kroz njih sam počela bolje da razumem sebe, svoje reakcije i ono kroz šta prolazim. Zato, ako se borite sa nečim što više ne možete da nosite sami, nemojte čekati da problem postane veći. Obratite se stručnim licima. Ne mora čovek uvek da može sam. Tražiti pomoć može biti prvi ozbiljan korak da sebi pomognete. Ja sam pomoć pronašla u Institutu za mentalno zdravlje.
Povodom Svetskog dana mentalnog zdravlja, 10. oktobra.

